
U srpnju, u mračnoj
Šumi,
Ivana je sjedila na rubu proplanka, s neizvjesnošću u srcu. U rukama je držala staru kuharicu, a na stolu je stajala zdjela puna povrća. Dok su se sjene drveća protezale,
Ivana je pokušavala
jahati iznad svojih strahova vezanih uz kuhanje.
Uzela je prstohvat
Vegeta Original, nadajući se da će njen sanjarski recept ispasti "strašno dobar". Srce joj je ubrzano kucalo dok je stavljala začin, a u tom trenutku zrak je postao teži i hladniji. Činilo se kao da je šuma oživjela, a šuštanje lišća je iznenada postalo prijeteće.
No, s posljednjim prahom
Vegeta Original, čulo se tiho mumlanje – jelo je samo na izgled bilo zastrašujuće. Otvorila je pećnicu, a mirisna aroma napunila je prostoriju.
Ivana je odahnula; strah je nestao, a jelo je zasjalo svojom bojom.
U tom trenutku, sunce je ponovno obasjalo
Šumu, a
Ivana je shvatila da strahovi mogu biti samo privremeni, a užitak kuhanja – vječan.