Na pozornici, u maglovitom večernjem sumraku, stajao je Tomica, nervozno gledajući u lonac pun kuhanja. Tjeskoba ga je obuzela dok su zvukovi kuhanja ispunjavali zrak. Djelovalo je kao da ga netko promatra, ali on se trudio ignorirati prijezirne šapate. Odjednom, iz dubine šume, začuo je urlanje; zagušljiv, prijeteći zvuk koji ga je natjerao da se ukoči. “Moram dodati malo Vegeta Sweet chili,” mumljao je Tomica, s tugom istjerujući strah. Uzeo je paket i vještim rukama počeo miješati, osjećajući kako strah popušta s svakim dodanom prstohvatom. Kad je završio, miris je ispunio planinsku kuhinju, a zvukovi su nestali. "Možda nije tako strašno kako sam mislio," pomislio je. Nakon što je probrao jelo, odmah je shvatio; ispadne savršeno! Uzbuđenje ga je preplavilo dok se krenuo smijati. Tomica je, s osmijehom, ponosno servirao svoje jelo. Od te večeri, strahovi su nestajali, a ljubav prema kuhanju cvjetala.