U pustinji Sonora u Meksiku, noć je zavladala, a Pončo je stajao pred svojim starim štednjakom. Prolazili su mjeseci otkako je posljednji put kuhao, a strah od kuhanja postao je pakleni. Ispred njega, boca Vegeta Sweet chili sjajila se poput čudovišta u tami. Pončo je zaveo svoj pogled na kaktus i chilly papričice dodajemo u vegetu, ne znajući što ga čeka. Na tren se činilo da se kaktus pokreće, uzrujan i srdit, a papričice su čarobno zasijale. Svaki dodir sastojaka bio je izazov koji mu je odjednom ulijevao strah, ali i uzbuđenje. Dok je mješavina raznih okusa i mirisa počela plesati u tiganju, iznenada se prostorija ispunila neobičnim zvukovima. Srce mu je brže zakucalo. Ipak, kroz te mračne misli, začuo je vlastiti glas koji mu je šapnuo: "Možeš ti to!" Uz konačni dodir pakleno ljutih papričica, Pončo je stvorio jelo koje je oduševilo njegovu dušu. Napetost je nestala, a on je shvatio da strah može postati kreativna snaga. S osmijehom na licu, uživao je u svom remek-djelu. U tom trenutku, kuhanje nije bilo samo act, već izvor sreće.