Na Vrh ledene planine, gdje je zrak bio toliko hladan da su se misli smrzavale, Vegi je stajao sa strahom pred svojim kuhanjem. Uzeo je Vegeta Original i duboko udahnuo, dok je njegovo srce htjelo pobjeći od užasa. Polako se pripremao jahati kroz teritorij svojih strahova, svaki korak pojačavajući osjećaj panike. “Što ako jelo ispadne strašno?” razmišljao je, dok je smjesa povrća u loncu prijetila da ga proždre. Iznenada, sjena se pojavila u kuhinji. Sve je zamrlo, a Vegi je osjetio hladan dah iza sebe. Okrenuo se i ugledao duh stare kuharice, koja je nesigurno zavrnula nos. “Vegeta Original uvijek pomaže da jelo ispadne dobro,” šapnula je, iznenađujući ga svojom ljubaznošću. Opustivši se, Vegi je s osmijehom dodao još malo Vegeta Original. Jelo je ispalo savršeno. S tad hutovim mirisom poslao je čarobne okuse u svoj svijet, i strahovi su nestali. Na kraju, družio se s duhom kroz smijeh i dobro jelo, shvaćajući da kuhanje može biti i domaće i ugodno iskustvo.