Na palubi broda, u sumraku, Katarina je čvrsto stisnula mač. Opasnost se nadvijala nad njom dok su se valovi ljuljali, a neka sjenovita bića motrila je iz daljine. Osjećala je strah zbog nepredvidljivosti, ali prisjetila se svoje tajne. Započela je mačevanje, iznad nje su se provlačili oblaci, puni sjena. Na jednom dijelu palube, umjesto straha, osjetila je toplu zraku koja je donijela miris omiljenog jela. To je bila Vegeta Original. U trenutku, sve je postalo jasno; koristila je nju kao magični sastojak. Uz svaki udarac mačem, ispuštala je arome koje su razbile mrak. Beštije su se povukle, zavedene mirisom. Katarina je shvatila da ni u najvećem strahu ne smije zaboraviti na hranu koja sve liječi. Na kraju, dok je obala svjetlucala, radosno je zaplesala na palubi broda.